beats by dre cheap

:/

Skupio sam prvi svoj novac, izbrojao ga na kasi neljubaznoj prodavačici i kupio joj skupi parfem. Znam da joj se takvav sviđa, smješkajući se i izlazeći, mislio sam. Prodavači se nije pomaknula ni jedna crta lica. Nije ni slutila da nosim poklon svojoj dugogodišnjoj ljubavi. Svojoj ljubavi još od vremena kad sam mislio da je i ona dječak. I da je normalno da je tučem i guram s bicikla. Bila je najljepše sjećanje iz moga djetinjstva. I sad je najljepša. Samo što je malo viđam. Navratio sam u još jednu trgovinu u ulici i kupio joj za preostali novac bombonjeru punjenu alkoholom i višnjama. Te smo davno još krišom uzimali, kad bi ih donijeli gosti. Voljela ih je više od zabranjenog kupanja u rijeci subotom navečer. I meni su bile drage. Ali nisam ih jeo. Čuvao sam ih i poklanjao njoj za rođendan. Nakupila bi se velika prozirna vrećica. To bi reklo da sam puno krao. Al' ne, puno sam je volio. I sad je volim. Još više. Drugačije. Onako kako ljudi vole svoje žene s kojima imaju djecu. I ja ću s njome nekad imati djecu. Iako mi je sada samo 19 godina, brzo će to proći. Da, tako je moj tata uvijek govorio. Znam da sam i ja njoj drag. Nekako me posebno gleda kad se češlja. I kad stavlja onaj crveni ruž i pudra nos. A lijepa je ona i bez ruža, i pudera, puno puta sam joj to rekao. Samo se slatko smijala. I večeras ću joj reći kako je lijepa. Poklonit ću joj dvije najdraže stvari i ako uzmognem snage reći ću joj da je volim. I da više nismo djeca. Ni ja. Ni ona. Da nam je odavno suđeno. I objasnit ću joj da sad možemo biti skupa. Kao odrasli ljudi. Da, kao svoji ljudi. Objasnit ću joj to kao kad je bila mala, i kad sam joj objašnjavao da sve lijepe ljubičaste bobice nisu borovnice. Da su neke otrovne. I život je otrovan, govorio bi tata. Al' prema nama, nekako nije bio. Imao sam uvijek sve što sam htio. Zdravu obitelj, mašte napretek, par dobrih drugova i nezamjenjivu nju. Istina, nisam imao materijalnih mogućnosti, al' koga za to briga. Ima puno važnijih stvari. Da, važnijih, kao to da ću joj za par sati priznat ljubav, što nije prijateljska - sjetim se. I otkucalo je pola osam. Otkucavalo je i moje srce, jače nego nedjeljno zvono. Išao sam do njene ograde, razmišljajući je li ispravno da joj uberem cvijeće iz njenoga vrta. Ipak nisam. Djetinjasto je. A često je znala reći da sam još zarobljen u djetinjstvo. A ako je djetinjstvo ona sreća, ma, nek' sam zauvijek zarobljen. Evo je izlazi. Srce se ne smiruje. Idem prema njoj. Maše tek osušenom kosom i smiješi mi se. Umalo da preskočim ogradu da što prije uđem. -Večeras je lijepa večer. Mjesečina, kažem joj. -Jest, posebna. Kaže ona. -Lijepa si k'o bezbroj anđela. Donio sam ti poklon, govorim žaleći za ovim otrcanim komplimentom s anđelima. -Hvala, reče ona i nasmiješi se k'o da sam malo dijete. I neka, tako se i osjećam. -Baš sladak. Uđi. Mama je unutra, napravila je kolač s jabukama. Voliš ga. A ja žurim. -Kako žuriš? Ne razumijem. Večeras je duga noć i posebna. I sama si rekla. -Da i lijepa. Ali zbilja idem. Ukazaše se crna kola ispred. Onakva kakva se rijetko viđaju u našem kraju. Kakva nema ni biskup. I odlazi. Odlazi srna moja crna, sjajna u isto tako sjajan auto i neuzevši poklon. Maše. Maše djetinjstvu, jer večeras ga ostavlja, al' s nekim, s kim ga nije provela. Odlazi, a s njom i moja suza iz oka i život što sam ga sanjao godinama.

Ja sam oduvek spavao sa tvojim imenom na usnama ..
http://zameneboljanepostoji.blogger.ba
27/10/2012 22:48