..

„ Oduvijek se prema meni ponašao kao gad. Nikada mi nije dao niti jedan razlog da ga volim, nikada nije pokazao svoje osjećaje, no volim ga svim srcem, svom dušom, u sebi vrištim, kidam se, umirem za njim.Zašto? Ali opet, svako jutro se budim s nadom da će mi reći da me voli, da me je oduvijek volio, da mu od prvoga dana nešto značim baš kao i on meni i kako nikada nije skupio hrabrosti proznati mi. Onda padne noć, tad sam sama, zatvorena u sobi, bez lažnog osmijeha, sa uplakanim očima i tada shvatim da je još jedan dan prošao samo u nadi, kako se uzalud nadam i da nemam više snage za nastaviti dalje, ali opet neki glas u meni mi govori da se nastavim nadati, boriti za ljubav, da moram nastavim dalje, da cu jadnog dana i ja biti sretna, da necu zoru cekati u suzama. Istina, nada umire posljednja, i ja ću jednom čuti riječi –volim te- no ne od njega, ma šta pričam. Nadat cu se cijeli život tome, iako.. “

Komentariši